Još su stari Grci spoznali teoriju statičkog elektriciteta kroz interesantan pokus trljanja jantara krznom, a uslijed čega bi jantar počeo privlačiti djeliće prašine, perje ili slamu. Interesantno je tu spomenuti i da je grčka riječ za jantar „elektron“ pa eto objašnjenja i otkuda nam riječ elektricitet. Stari Grci tu čudesnu pojavu statičkog elektriciteta nisu znali razjasniti i za njeno je objašnjenje bilo potrebno nekoliko stotina godina. Pohrana statičkog elektriciteta, također je jedan od problema koji su znanstvenici svojedobno istraživali, a prvi je korak u tom smjeru napravio Nizozemac Pieter van Musschnbroek (1692-1761). Njegova ideja iz 1746. godine vezana je uz spremanje statičkog elektriciteta između dviju elektroda – jedne s vanjske i jedne iz unutarnje strane staklene boce. Bila je to preteča onog što danas nazivamo kondenzatorima. Muzejska Leydenska boca potječe iz 1881. godine, a radi se o staklenoj boci valjkastog oblika, vanjskog promjera 80 mm. Posuda je s vanjske i unutarnje strane obložena tankom kositrenom folijom. Središnja elektroda koja prolazi sredinom boce napravljena je od mjedene šipke. Predmet je tri desetljeća korišten u kabinetu Nikole Tesle pri pokusu s transformatorom od 100 000 V. Tijekom vremena došlo je do nepovratne degradacije kositra, što je iziskivalo izradu funkcionalne replike u cilju daljnje zaštite originala. U cilju je bilo zadržati funkcionalnost pokusa u kojem se Leydenska boca koristila. U staklopuhačkoj radionici „Podhraški“ u Humu na Sutli izrađena je replika staklene boce. Kako je replika trebala zamijeniti original u postojećim neprimjerenim uvjetima u metalizaciji je korišten čisti aluminij. Sloj čistog aluminija čistoće 99,99% je na staklenu bocu nanesen u visokom vakuumu tzv. naparivanjem u radionici „Kudar“ u Zagrebu. Ostali dio restauratorskih radova na originalu i radova na replici 2002. godine obavili su viši restaurator Zoran Kirchhoffer i viši preparator Franjo Strugar u radionici Tehničkog muzeja.